Škola Harmonike

– O nama –

Program škole harmonike je zasnovan na učenju kompozicija (kola i pesama), svih srpskih i odabranih balkanskih izvođača. Osnovnim pedagoškim principom, od poznatog ka nepoznatom i od prostijeg ka složenom.U školi harmonike su udruženi tradicionalni metod (poznat kao” učenje na ruku”) i moderne metode instrumentalne nastave, koje podrazumevaju čitanje notnog teksta , formalnu i strukturalnu analizu kompozicije.

Jedino je kombinovanjem ova dva modela učenja moguće postići potpune rezultate u učenju. Oslanjanjem na samo jednu metodu dolazi do pedagoških propusta koji su teško nadoknadivi. Naime, učenici koji bez kritičkog stave uče tako što “čitaju note” i sviraju vežbe izvan muzičkog konteksta (vežbe koje ne postoje u realnoj muzici), postaju “daktilografi”, koji bez razumevanja samo kuckaju note. Napominjem da je ova metoda, nazalost, primarna u većini muzičkih škola u Srbiji i da su rezultati zaista poražavajući.
Ovim se potvrđuje stara narodna poslovica (koju često i veliki Vlatko Sefanovski citira na svojim koncertima): “Ko svira notalno, propada totalno”. Za razliku od te metode postoji i tradicionalna metoda (“učenja na ruku”). Ona je znatno zanimljivija jer omogućava brzo učenje i napredovanje, ali i ona ima svoje manjkavosti. Učenici ne znaju šta sviraju i osnovna terminologija muzičke teorije za njih ostaje “bauk” do kraja karijere. Srbija je zemlja sa najviše muzički nepismenih harmonikaša koji odlično sviraju, kao i muzički pismenih, koji loše sviraju, tj. ne znaju odsvirati nijednu kompoziciju iz svoje zmlje, ali ni klasičnu kompoziciju za koju su školovani (ako nemaju note). Ovakvi diletanti često izvrgavaju ruglu narodnu muziku, nazivajući je”tezgaroškom”. Time upropašćuju generacije mladih naraštaja, koje omrznu i svoju i klasičnu muziku, zbog neznanja i nepoznavanja.

Evropske nacije, koje imaju profilisan kulturni identitet, muzičku praksu u školama su zasnovale na nacionalnom muzičkom genetskom kodu. Ako bismo pogledali veliki broj srpskih muzičkih škola, došli bismo do zaključka da kod nas tako nešto ne postoji, jer se planom i programom ne predviđa učenje instrumentalne muzike. Osvrt na istorjiski razvoj muzičke pedagogije u Srbiji ukazuje nam na pravi put koji je iz neznanja napušten.

untitled-41899.godine, najveći srpski kompozitor i pedagog Stevan Stojanović Mokranjac, osniva prvu srpsku muzičku školu.

Svestan činjenice da Srbija ima najbogatije folklorno podneblje u Evropi (bez obzira na veličinu Srbija 14, a Rusija 4 različita folklorna podneblja), svoj kompozitorski i pedagoški rad zasniva na modelima narodne muzike, koji su osnova srpskog muzičkog bića.

Ovu praksu su nastavili mnogi ugledni kompozitori i muzički pedagozi na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu: Miodrag Vasiljević, Marko Tajčević, Stevan Hristić, Zorislava Vasiljević ,Ivana Drobni, Vera Milanković.

miodrag_odorovic_krnjevac_1924-1991Pedagogija na harmonici u Srbiji počela je da se razvija posle Prvog svetskog rata u narodu (tradicionalno učenje).

Svoj najveći izraz dobija pojavom “Oca srpske harmonike”, “Vuka Karadžića srpske muzike”, kako su ga s opravdanjem nazvali, Miodraga Todorovića Krnjevca.

Ovaj velikan je postavio temelje i definisao, metodološki postavio, autentičan način sviranja harmonike u Srbiji. Kao što je Johan Sebastijan Bah, po mišljenju mnogih teoreticara, “završio sve poslove u muzici”, tako je i ovaj naš velikan dao smernice srpskoj instrumentalnoj muzici i odredio njen dalji razvoj.

Pored njega, veliki trag u razvoju instrumentalne muzike su ostavili njegovi savremenici, posredni i neposredni naslednici: Jovica Petković, Radojka i Tine Živković, Budimir Buca Jovanović, Dragan Aleksić, Dragan Matić Zilić, Vitomir Životić, Dragiša Drenjaković, Ilija i Milija Spasojević, Đurica Ćirković, Toka Ćirković, Novica Negovanović, Aca Stepić, Vladeta Kandić Batakanda, Bane Milutinović, Miodrag Ivanović.

untitled-5Velika renesansa harmonike nastaje pojavom još jednog velikana, Ljubiše Pavkovića.Tada dolazi i do dominacije najjače generacije harmonikaša od kojih je svakako značajan i Tomica Miljić , kao najveći srpski narodni muzičar. Potom, Branimir Đokić , Miroljub Aranđelović Kemiš,Mirko Kodić, Novica Nikolić Patalo, Dragan Stoiljković Bosanac, Dragan Aleksandrić, Slobodan Božinović.
I najmlađa generacija: Od kojih se izdvaja Vlada Panovic kao najveci poznavalac narodnog melosa i dostojan naslesnik Ljubise Pavkovica na celu nacionalnog orkestra. Bojan Jovanović, Boban Prodanović, Zoran Paunović…Svakako treba pomenuti i velikog romskog harmonikaša Pericu Jovanovića Gulu.

Časovi harmonike u školi Ivana Makevića

– Kod nas ćete zaista naučiti da svirate – 

untitled-6Kompozicija se pokazuje učeniku,od mikrostrukture ka makrostrukturi, počev od najmanje celine(motiva), ka većoj (dvotakta, metrički formalne celine, fraze) od dela ka celom zaokruzenom obliku.Ispisivnja harmonske pratnje (basovi),notnog zapisivanja kompozicije, snimanje kompozicije kamerom, u najsporijem tempu. Ovakvim postupkom je zagarantovan uspeh, bez obzira na godine polaznika. U našoj školi su podjednako uspešni bili i najmlađi učenici, petogodišnjaci, kao i stariji ljudi u sedamdesetim godinama. Čas u proseku traje oko sat vremena, svaki učenik ima svoj termin u okviru koga se individualnim pristupom pedagog prilagođava. Moguće je organizovati i celodnevne, pa i višednevne boravke učenika gde se pod nadzorom pedagoga i po osam sati uvežbavaju i uče nove kompozicije. Učestalost časova koja se preporučuje je namanje jednom nedeljno. Ukoliko učenik zivi na udaljenoj destinaciji, naročito su zanimljivi časovi putem skajpa.